LIČNI UGAO: U mojoj porodici je TROJE LEVORUKIH! Kada nas pitaju “kako pišemo levom”, SVI SE IZNENADE ODGOVOROM

simpsonovi
Twitter/MIX 96.7

Danas je međunarodni dan levorukih, a on je poseban za moju porodicu u kojoj nas troje piše levom rukom.

– Kako to pišeš levom rukom?

– Isto kao i ti desnom!

Ovo pitanje sam počela da dobijam čim sam uzela olovku u ruke, ali sam ovaj odgovor naučila da dajem tek mnogo kasnije, kada sam shvatila da je to cela istina.

Kao detetu mi je objašnjeno da mi je razvijenija desna hemisfera mozga i da sam zbog toga levoruka, čemu je naravno prethodio razgovor mojih roditelja sa psihologom. Ipak, bilo je takvo vreme, socijalizam, “svi smo jednaki”  i ostali stereotipi, tako da  su i oni pokušali da dobiju savet od stručnog lica, kako da me nauče da za pisanje koristim desnu ruku. Kada su čuli pomenuto objašnjenje, više nije bilo govora o tome, a ja sam definitivno prihvaćena kako levoruka.

Prvi put sam osetila da sam “diskriminisana”, kada sam u osnovnoj školi morala da pišem penkalom. Tada naravno nije bilo ovih “pametnih” koja danas prave za levoruku decu, nego samo ona klasična sa patronama, koje se sporije sušilo, pa tako dok završim reč koju pišem, ona bude sva umrljana. Teška frustracija za mene, koja sam kao perfekcionista, čime se danas uopšte ne dičim, bila jako uredna.

S godinama mi je postalo jasno da nikada neću moći da pojedem sardinu iz konzerve, ako sam sama u kući. Naravno to je bilo  doba kada smo ih otvarali onim malim limenim ključićima koji su napravljeni da možeš samo u desnu ruku da ih uzmeš. Danas, srećom imamo one sa ručicom na povlačenje, koja se opet nalazi sa desne strane, ali nije teška za korišćenje levorukima.

Makaze su još jedan od predmeta koji ne mogu da uzmem u levu ruku, pa sam bila prinuđena da naučim da sečem desnom. To je jedino što i sada ne radim levom.

U adolescentskim godinama sam se čak pomalo i dičila time što sam levoruka, a ko i ne bi kada sazna da su Tesla, Leonardo Da Vinči, Cezar, Marija Kiri samo neki od slavnih ljudi koji su pisali levom tukom. Tu su i ona silna istraživanja koja iznova pokazuju da je najveći broj levorukih natprosečno inteligentan.

Kada sam rodila prvo dete negde sam pročitala da bi zbog genetske predispozicije da bude levoruko, trebalo da mu nikako ne nudim olovku, ili kašiku u određenu ruku, bila desna ili leva, već da mu pružim u sredinu, pa da ono samo odluči kojom će. Tako sam i radila, ali je moj sin u 90 odsto slučajeva koristio levu ruku, pa nam je postalo jasno da je levoruk.

Kada se rodila ćerka, postupak je ponovljen, ali je i ona sve hvatala levom rukom, osim kašike. To radi i danas, za razliku od svog brata i mene koji ne umemo da jedemo desnom.

U našoj kući je levorukost dominantna karakteristika i mi smo navikli da o tome uopšte ne razgovaramo niti drugima pominjemo. Jednostavno, to za nas nije problem, a moj suprug je naučio da se pirlagođava nama.

To ipak nije slučaj u okruženju, pa tako danas postoje neka udruženja koja se bore za “prava levorukih“, a ima i onih koji prave predmete namenjene onima koji sve rade levom rukom. Znaćete o čemu pričam, ako ste pogledali onu epizodu “Simpsonovih” u kojoj Ned Flanders otvara prodavnicu za levoruke.