NATO bombardovanje 1999: Zločini posle kojih nijedna reka ne može biti oprana

Stara grčka poslovica kaže: 'Nijedna reka ne može da opere zločin'. Ta poslovica u današnje vreme mogla bi bez problema da dobije izuzetno slikovit nastavak: 'Postoje zločini posle kojih nijedna reka ne može biti oprana'.

Nažalost, naša zemlja je pre tačno petnaest godina na svojoj koži osetila reči iz navedene rečenice. Te 1999. godine velike sile su, preuzevši ulogu krojača svetske sudbine, pokrenule akciju „Allied force”, koja je u našoj zemlji iz nikad do kraja razjašnjenih razloga ponela naziv „Milosrdni anđeo”, a kojom je naša zemlja 78 dana bila izložena bombardovanju. Doduše, umesto igle i konca ti krojači  koristili su bombe, a anđeo se nije čak udostojio ni da siđe, već je iz vazduha bombama zasipao zemlju. Ali to je već neka druga priča.

Osim teških razaranja standardnim arsenalom oružja, čije posledice smo odmah imali priliku da vidimo, korišćena je i municija sa osiromašenim uranijumom. Njeno dejstvo vidljivo će biti tek u budućnosti.

Uranijum je prirodni radioaktivni element i kao takav u svoju okolinu emituje zračenje. Postoje tri osnovna tipa zračenja: alfa, beta i gama. Ona nisu ista, niti su podjednako opasna za žive organizme. Osiromašeni uranijum emituje alfa zrake. Oni su kratkog dometa (svega nekoliko milimetara od čestice-izvora zračenja), ali su zato po žive organizme mnogo opasniji ostalih kada dođu u kontakt sa tkivom.

Izgovor sa upotrebu uranijuma  u vojnim dejstvima (ako uopšte može da postoji) jeste taj da je on jedan od najtežih elemenata, što ga čini efikasnim u borbi protiv oklopnih vozila. Druga strana priče je da se na taj način mnoge zemlje oslobađaju nuklearnog otpada i na perfidan način “obogaćuju” planetu ovim opasnim elementom.

Ministarstvo odbrane SAD priznalo je da je 1999. koristilo naoružanje sa osiromašenim uranijumom, ali tačna količina nikada nije saopštena. Spekuliše se da je bačeno oko 30 tona i to uglavnom na teritoriji Kosova i Metohije. NATO i dalje odbija da saopšti tačne lokacije, ali se opravdano smatra da su se i ostali delovi naše zemlje našli na udaru.

Na mestu pogotka rakete javljaju se:

– Ostaci velikih (desetine grama) komada udarne igle

– Ostaci malih (grami) parčića udarne igle

– Krupne čestice (nešto preko 10 mikrona) i

– Aerosolne čestice nastale sagorevanjem dela udarne igle

Prve tri vrste čestica sačinjene su od metalnog urana, relativno su teške i padaju u neposrednoj blizini mesta udara (desetak metara). Ove čestice mogu burno reagovati sa tečnostima u okolini i na taj način zagaditi površinske i dubinske vode, kao i samo zemljište.

Aerosolne čestice se prenose vazduhom. Glavnu opasnost predstavalja udisanje tih čestica u neposrednoj okolini mesta udara. Međutim, uzmimo u obzir da čestice urana vrlo lako dospevaju u zemlju i vodu i tako kontaminiraju čitave lance ishrane. Ako svemu tome pridodamo činjenicu da je vreme raspada ovog elementa 4.5 milijarde godina, možemo slobodno konstatovati da je jednom bačen uran u prirodi ostaje večno.

Naučnici iz Instituta za nuklearna istraživanja u Vinči uveravaju da su svi delovi naše teritorije očišćeni od uranijuma, ali problem Kosova i Metohije ostaje. Tamo, jednostavno, nemaju pristup, a najveća koncentracija osiromašenog uranijuma upravo je u našoj južnoj pokrajini. S druge strane, toksikolog Instituta za medicinu rada i radiološku zaštitu “Dr Dragomir Karajović” Radomir Kovačević svojevremeno je izjavio da je dekontaminacija izvršena na veoma malom broju lokacije u zemlji i da je urađena izuzetno loše jer čestica uranijuma i dalje ima u vazduhu.

Posledice po ljude su nesagledive. Jednom unesen u organizam, uran ugrožava tkiva sa kojima dođe u direktan kontaktu. U toj situaciji najizloženiji su jetra i bubrezi, ali i drugi vitalni organi, uključujući pluća, kičmenu moždinu itd.

Koliko je problem s osiromašenim uranijumom ozbiljan, najbolje govori podatak da je od 225 italijanskih vojnika koji su u sastavu KFOR-a boravili na Kosovu njih 45 umrlo od malignih bolesti, dok su kod 25 rođena deca sa genetskim anomalijama.

Mi kao pojedinci malo šta možemo da uradimo. Oni koji odlučuju i koji su do svega toga i doveli odavno se vode nekim drugim interesima i naš problem su zaboravili. Ako su ga ikada i uzeli u razmatranje. Katastrofa u Fukušimi u Japanu nas upozorava da je radijacija nepredvidljiv neprijatelj, koji teško može da se drži pod kontrolom. Umesto da to otrezni ljude, novi ratovi koji se započinju po istom scenariju ne ulivaju ni najmanju nadu u bolje sutra. Albert Ajnštajn je izgleda bio u pravu kada je rekao da će se IV svetski rat voditi toljagama i kamenjem.