Obrenovčanin Zele: Najteže je bilo noću, bez struje, samo čuješ vodu koja nadolazi!

Među brojnim stanovništvom Srbije koje je pogođeno nezapamćenim poplavama koje su zahvatile našu zemlju, našao se i voditelj, legendica radio Pingvina Srđan Zelembaba, poznatiji kao Zele. Ovo je njegova priča. Vredi je pročitati, veoma je poučna. A specijalno za Dnevno.rs Zele je ustupio snimak koji je napravio sa prozora svoje poplavljenje zgrade, kada je sve ovo počelo...

Zele je voditelj emisije „Vikend sa Zeletom” koja se emituje subotom i nedeljom na Pingvin radiju u terminu od 9-13h. Zele Legendica je svoj nadimak zaslužio jer svakoga oslovljava sa: „Gde si, legendice?”, a posle strašnog iskustva koje je doživeo ostao je neverovatno pozitivan i nasmejan. Ovaj hrabri dvadesetdevetogodišnjak je za Dnevno.rs ispričao je šta mu se dešavalo tokom deset dana, koliko nije radio, pošto je bio bukvalno odsečen od sveta u rodnom Obrenovcu.

Ljudi su navikli na uvek nasmejanog, vedrog i pozitivog Zeleta. Kada se pročulo da si i ti među ljudima koji su pogođeni poplavama, niko nije mogao da veruje… Kako se sada osećaš?

– Evo i sada kada je ono najgore prošlo, smejem se… Mislim da su me ta vedrina, pozitivnost i osmeh najviše održali u ovim teškim trenucima, tako da se osećam dobro. Hvala bogu, svi moji su dobro i evakuisani su na vreme pa nemam razloga da budem tužan, a sve ostalo će se srediti.

Uprkos teškim momentima ti nisi izgubio prepoznatljivu vedrinu i optimizam?

– Taman posla da izgubim ono što je na neki način moj zaštitni znak i što mi pomaže da se dobro osećam i onda kada me zadese teške situacije.

 

Nije bilo ni struje ni vode, u zgradi samo čuješ vodu koja nadolazi

– Na trenutak sam pomislio da sam u nekom horor filmu. U 5 ujutru me je majka probudila i rekla da smo poplavljeni. Iako sam spavao, istog trenutka sam se razbudio, proradio je neki adrenalin i otrčao sam do prozora. Naravno, imao sam šta da vidim, naselje je već bilo poplavljeno, automobili prekriveni vodom, i tada sam video čoveka koji pliva jer mu se čamac prevrnuo, a pored njega plutaju frižideri iz prodavnica i kontejneri, komšije se dovikuju sa prozora i zgrada, tako da je sve delovalo kao u nekom filmu. Sva sreća pa sam na drugom spratu i voda nije došla do našeg stana, ali je ušla u zgradu, što znači da nikako nismo mogli da izađemo napolje i bežimo. Za to vreme u zgradi je bilo jezivo, gledao sam uspaničene komšije, pojedini su plakali, mala su bila uplašena, svuda frka i panika, čitava ta tenzija mi nikako nije prijala. Telefon nije prestajao da mi zvoni, a jedino što sam želeo u tom trenutku je da se sklonim iz Obrenovca, kao i moji najdraži. Najteže mi je bilo noću, jer nije bilo ni struje ni vode, u zgradi samo čuješ vodu koja nadolazi… ali ono što je dobro, jeste da smo svi bili složni, delili smo poslednje zalihe hrane u početku, pa i posle kada su nam spasioci donosili. Prioritet u evakuisanju su nam bili deca, žene i starije osobe, tako da  sam ja evakuisan tek u subotu oko 18 časova. Nisam ni sanjao da ću se čamcem voziti kroz Obrenovac. U Beograd sam stigao sa par stvari koje sam uspeo da uzmem, blatnjav, sav prljav i pomalo sebi smešan – priseća se Zele.

Nisi radio punih deset dana. Kada si se vratio, kolege su ti priredile doček. Kako si se osećao u tom trenutku?

– Toliko sam srećan što sam okružen tim divnim ljudima. Voleo sam svoje kolege ali sada ih volim još više. Toliko su se brinuli zbog mene, non stop su me zvali i pokušavali da me dobiju u trenucima kada mreže nisu funkcionisale, fejsbuk je bio preplavljen komentarima o tome da li sam dobro, da li sam evakuisan i slično. Pet dana sam izigravao sekretaricu nakon što sam stigao u Beograd, jer su me svi zivi zvali, nudili pomoć, smeštaj, tako da sam ja jedan srećan čovek, jer em radim posao koji volim i to u mom omiljenom gradu Beogradu i na jakom Pingvin radiju, em sam okružen ljudima koji me vole i koje volim. Moram da spomenem i moje slušaoce koji su mi sve vreme pružali podršku kako putem fejsbuka tako i time što su zvali u radio i raspitivali se za mene, a to je činio i veliki broj prijatelja sa estrade.

Kako si se snašao, gde si sada?

– Kada sam evakuisan nisam želeo da ostanem u Beogradu iako su mi rodbina, prijatelji i moje kolege sa Pingvin radija nudile pomoć i smeštaj, već sam otišao za Vršac kod ujaka, da se malo odmorim od svega. Tamo sam bio par dana jer naravno nisam izdržao da ne radim, tako da sam se vratio u Beograd, smestio se u stan na Novom Beogradu koji mi je rođaka dala na korišćenje i odmah otrčao da se vidim sa ljudima koji su mi nedostajali i koji su mi sve vreme bili velika podrška.

Da li su svi tvoji dobro, poznaješ li nekoga ko se vodi kao nestao u poplavama?

– Moji su svi dobro hvala Bogu, čuo sam za nekoliko osoba koje poznajem da se vode kao nestali i njih još uvek pokušavaju da nađu.

Kakav je Obrenovac danas?

– Danas je Obrenovac grad koji nema više onu vedrinu i živost koju je nekada imao. Više od 80.000 ljudi je živelo u tom gradu, bilo je tu raznih nacija i svi smo super funkcionisali. Mislim da će biti potrebno jedno godinu dana da se sve to vrati u normalu, da se obnove kuće i da ljudi ponovo počnu da funkcionišu kao nekada.

Proteklih dana vodile su se ogromne rasprave u medijima, spekulacije… ko je krivac za sve što se desilo?

– Vode se i dalje, evo čujem na vestima da je Vučić izjavio kako će se sve proveriti u vezi poplava, do toga da li je ovo ljudska greška i da li neko treba da snosi odgovornost zbog svega. Ali mislim da je u ovom trenutku najvažnije da se ljudima obnove kuće i da im se pomogne, kako bi mogli da vode normalan život, pogotovo oni koji su još uvek u prihvatilištima. Mrtvih ima, to se zna, ja sam se čak čuo sa jednim prijateljem koji je bio zadužen da izvlači mrtve i mnogo mi je zao ljudi koji nisu uspeli da se spasu i evakuišu na vreme.

Neke tvoje kolege javno su pričale o svemu, a jedna koleginica čak rekla da su je upozorili da pazi šta priča u medijima… da li zaista ima šta da se krije? Kako ti sve to posmatraš?

– Vidite, ima ona stara izreka koja glasi: „Zaklela se Zemlja Raju, da se sve tajne odaju”, tako da se ništa ne može sakriti, može privremeno, ali kad tad će istina izaći na videlo. Ali pošto dobro uvek pobeđuje, ja verujem da će krivci, ukoliko ih ima, odgovarati.

Da li su ti nedostajali slušaoci u svom tom haosu koji je nastao?

– Uh, veoma, jako su mi nedostajali, to su ljudi koji su svaki vikend uz mene, koji mi redovno pišu i cene moj rad, oni su moja velika podrška i ljudi koje mnogo volim, ali zaista ih volim jer oni nisu samo iz Beograda, već iz cele Srbije i okolnih zemalja, pošto se Pingvin sluša i putem interneta. Ja sam čak veče pre poplave sedeo kući i spremao teme o kojima ću pričati u emisiji i koje će njima biti zanimljive da slušaju, ali nažalost desilo se to što se desilo…

Šta si im prvo rekao, kada si ponovo počeo da radiš prošlog vikenda?

– Prvo sam im se zahvalio na tome što su brinuli kako sam, rekao sam im da ih puno volim i da nastavljamo tamo gde smo stali.

Koja je tvoja poruka za druge ljude koji su takođe, kao i ti, žrtve ove kataklizme koja je zadesila Srbiju?

– Najbitnije je da ostanu normalni. Nikako da ne dozvole da padnu, izgube volju za životom i slično. Zdravlje pre svega, a ostalo će se srediti! Neka šetaju, skrenu misli na nešto pozitivnije, svesni smo svi kroz šta smo prosli ali neka izdrže.

Šta sada?

– Pa, pošto me je kolega sa Pingvina Dule nacionale, koji je jedna velika legendica, zvao da kafenišemo, odoh da se vidim sa njim, a onda ću se baciti na posao i smišljanje o čemu pričati ovog vikenda u emisiji. Sve u svemu, naredni period mi neće biti lak, očekuje me sređivanje stana, kuće koja je poplavljena i još million stvari, ali na svu sreću najgore je prošlo. Idemo dalje!