Ova baka je dokaz da je sve moguće, čak i kada se život zaveri protiv vas

Stanislava
Dnevno.rs

Život je niz uspona i padova. Možda vam prethodna rečenica zvuči kao floskula, ali priča ove vedre bakice pokazuje da gde ima volje, nađe se i način, pa makar se sve moguće okolnosti urotile protiv vas.

Šetajući hodnicima Doma za stare Voždovac, kroz razgovor sa korisnikom ove ustanove Svetozarom Vujičićem, dobili smo priliku da na momenat zavirimo i u sobe drugih penzionera, koji su radoznalo izvirivali iz svojih vrata, u nameri da vide šta se to dešava u njihovom Domu.

 

Pažnju nam je privukao ambijent iza simpatične bake – njen ukusno uređen sobičak prosto vrvi od umetničkih dela, cveća, i svih sitnica koje čine jedan dom. Kako onda odbiti poziv da se sve te sitnice razgledaju izbliza, uz jednu kaficu? 

Vlasnica ove sobe, gospođa Stanislava, nije dugo u Domu – tu je smeštena tek tri meseca, i još uvek se nije navikla na tamošnje prilike. To je ipak nije sprečilo da svoju sobu preuredi tako da deluje kao prava kuća, i da svoj kutak učini najprijatnijim u Domu.

 Bal u Domu Vojske sa kojim je sve počelo

 

Prva zajednička fotografija Stanislave i Jove

Kada ju je brat odveo na bal o kome je u to doba maštala svaka devojčica, Stanislava nije ni slutila da će tamo naići na čoveka koji joj je upao u stan.

Prepoznao ju je i zamolio za ples.

– Predstavio mi se, i na svoj grubi, partizanski način, sa bosanskim naglaskom rekao da se zove “Jovo Puz’gaće”. Ukipila sam se, a zatim u suzama otrčala u toalet. Brat je pošao za mnom, spreman da se pobije sa vojnikom koji me je uvredio. Kada sam mu stidljivo rekla da me je on opsovao, budući da mi je njegovo prezime zvučalo upravo kao psovka, brat je u suzama (od smeha) izašao iz toaleta – priseća se Stanislava. 

Dok nam pogled šara od jedne ka drugoj slici, ne možemo a da ne upitamo njihovu vlasnicu – ko ih je naslikao? Stanislava na to ponosno odgovara da iza tih pravih umetničkih dela stoji ona.

– Ja sam jedna “svaštara”, i ponosim se time. U životu sam prošla sve poslove, 

od domaćice, preko kućne pomoćnice, tumača dečjih crteža, radnog terapeuta na VMA, do akademskog slikara – poverava nam dobroćudna baka, iz čijeg lica izbija blagost.

Međutim, njen put do ove sobice pune slika bio je trnovit i prepun padova, ali i uspona. Sigurni smo da su glavni faktori njenog uspeha upravo jaka volja i blaga narav, kojim bi omekšala i najtvrđa srca. Ipak, jedno takvo srce bilo je previše tvrd orah čak i za blagorodnu Stanislavu. To srce pripadalo je njenom mužu, sa kojim je u braku provela 35 godina.

– Ja sam zaista mislila da je on moj princ. Kada pogledam sa ove distance, nisam sigurna da li devojčica od 14 godina može da se zaljubi i voli, ali ja sam u tom trenutku bila ubeđena da je u pitanju prava ljubav – setna je Stanislava, koja je prekinula svoje školovanje kako bi mogla da vodi računa o svojoj novoosnovanoj porodici.

Međutim, iskra veselja i žudnje za znanjem i životom u njoj, nije mogla da se uguši, koliko god ona to i sama pokušavala.

Sve u svemu, bio je to, prema njenim rečima “gorak brak”, koji je potrajao gotovo četiri decenije. Kada su se deca poženila i poudavala, Stanislava je bila spremna da započne novi, srećniji život, i da u njemu pronađe mesto za stvari koje je čine srećnom – slikanje, poeziju, pomaganje drugima.

I danas je ženama teško da u određenim godinama život počnu od nule, a Stanislava je u ono doba, mnogo surovije prema nežnijem polu, rešila da je vreme da se vrati u školu, upiše fakultet i pronađe sebi posao. I – uspela je u svemu tome!


– U jednom trenutku sam rešila da je vreme da pronađem posao. Otvorila sam novine i naišla na oglas jednog vojnog lica koji je tražio pomoć u kući. Javila sam se, a slučaj je hteo da to bude prijatelj mog bivšeg muža. Radila sam kod njega, pronašla svoj stan, i sve je krenulo svojim tokom –
priča baka, dok joj se na licu mešaju seta i radost. 

I zaista, sve je krenulo svojim tokom – Stanislava je u, za nekoga poznim godinama, završila Umetničku školu, koja joj je omogućila da postavlja svoje izložbe širom bivše Jugoslavije, ali i da svojim talentom pomaže osobama sa psihičkim poteškoćama, ili da za naše ženske listove tumači dečje crteže.

Zaista, posle oluje uvek grane sunce. Međutim, vredi i obrnuto – nakon sunčanih dana u jednom trenutku moramo biti spremni i na nove nedaće. Tako je Stanislava nakon godina uspešne karijere i porodične sreće sa svojom decom, spletom teških životnih okolnosti morala da se preseli u Dom za stara lica. Međutim, ona i dalje ne skida osmeh sa lica, uprkos svim svojim brigama, već štedro svojim talentima i blagim duhom uveseljava sve u svojoj okolini. 

Ona slika, peva, pleše i razveseljava baš sve, a, kako nam je poverio jedan od starosedeoca, najveće je blago za taj Dom upravo zvonak smeh Stanislave.

Nakon priče koja nas je uzdrmala do temelja, zatvaramo vrata šarenog sobička i odlazimo dalje sa samo jednom mišlju – urođenu glad za dobrim i plemenitim životom, poput one koja bukti u Stanislavi, baš ništa ne može da ugasi.