POLITIKA POSLE ZORANA: ‘Đinđića nisu voleli za života, a danas bi da budu kao on’

'Ima nekoliko karikatura, onih koji pokušavaju da kopiraju Đinđića, ali prilično neuspešno. Vučić je, na primer, jedan od njih. Međutim, tu je i Čedomir Jovanović kao opozicionar koji je do skora pokušavao da oponaša tadašnjeg premijera', kaže politički analitičar Đorđe Vukadinović.

 

Navršava se 12 godina od ubistva prvog demokratskog premijera Srbije Zorana Đinđića. O njegovoj ličnosti, političkoj zaostavštini i putu kojim je vodio Srbiju mišljenja građana su i danas podeljena.

Iako nikada nije imao široku podršku javnosti danas ga mnogi spominju i sa nostalgijom se pitaju da li bi se u Srbiji živelo bolje da je on živ.

– Kada posmatram današnju političku scenu i način na koji sadašnji političari manipulišu i kontrolišu naše živote, medije i javnost ne mogu a da se ne zapitam „šta bi bilo kad bi bilo“. Ubeđena sam da možda ne bismo živeli kao Švajcarci, ali bi nam bilo bolje sigurno. Sumnjam, ali bih zaista volela da znam da li uz pomoć bilo koga sa trenutne političke scene možemo da dosegnemo taj nivo – pita se Ivana M. (49) profesorka sociologije iz Beograda.

Odgovor na ovo i mnoga druga pitanja Dnevno.rs potražilo je od vodećih političkih analitičara.

Postoji samo neka daleka analogija između tadašnje i vlade Aleksandra Vučića prema pokušaju da se ritmom i odlučnošću izvrše radikalne promene, ali inače i kontekst i pristup demokratizaciji je potpuno drugačiji. Sadašnja vlast pokušava da tu dramatiku, reforme i nužnosti promena uvede u Srbiju što sa formalne strane podseća na početak 2000. i probuđenu nadu i energiju koju su tada građani Srbije imali – ističe za Dnevno.rs profesor Zoran Stojiljković.

Nekadašnji saradnici pokojnog premijera saglasni su da je Srbija mnogo propustila posle njegovog ubistva. Da je živ, smatraju oni, bili bismo članica Evropske unije, imali bismo jasnu ekonomsku situaciju, reforme bi bile izvršene, a status Kosova definisan.

To kako bismo danas živeli je prilično hipotetičko pitanje. Nisam siguran kako bi Srbija danas izgledala, ali znajući energiju pokojnog premijera mislim da ne bi bilo gore, sigurno. Ne znam koliko bi bilo bolje, ali gore od ovoga ne bi bilo – smatra politički analitičar Đorđe Vukadinović.

 

Wikipedia

Istog mišljenja je i profesor Stojiljković koji kao i većina građana smatra da je Đinđić imao jasnu viziju i strategiju puta kojim Srbija treba da ide ka Evropi.

– Duboko verujem da bi Srbija mnogo bolje izgledala da je Đinđić živ jer on je za razliku od onih koji su usledili posle njega bio Čovek, bez obzira koliko bio sklon političkoj taktici, pregovaranju i kompromisima. Razlika je velika između onih koji samo taktiziraju i prave dogovore i kompromise da bi ostavrili svoje ciljeve – objašnjava Stojiljković.

Priča o Zoranu Đinđiću neraskidivo je vezana za priču o 5. oktobru, izneverenim očekivanjima i današnjim političarima koji pokušavaju da se „okite tuđim perjem”.

Pitanje koje se već 12 godina nameće je da li u Srbiji postoji političar koji po energiji, stavu i ciljevima podseća na ubijenog premijera.

Ne postoji, ali ima nekoliko karikatura, onih koji pokušavaju da kopiraju Đinđića ali prilično neuspešno. Vučić je, na primer, jedna od tih karikatura, međutim, tu je i Čedomir Jovanović kao opozicionar koji je do skora pokušavao da oponaša tadašnjeg premijera – dodaje Vukadinović.

S druge strane, profesor Stojiljković podseća da građani Srbije nisu naročito verovali u Đinđića i ističe da ”premijer za života uopšte nije bio popularan”.

Malo ih je nervirao svojim kopiranim kretanjima i velikom brzinom. Tek kada je bio ubijen, građani su shvatili koji su bili njegovi kvaliteti. Inače, njegova popularnost i njegov rejting nisu bili naročito veliki. On je toga bio svestan i još tada je rekao: ‘Voleo bih da me vole, ali ako me baš i ne vole važno je da me poštuju’ zaključio je analitičar za naš portal.

Pre 12. marta na Đinđića je pokušan neuspeli atentat, 21. februara 2003. godine, kada je Dejan Milenković Bagzi, član tzv. Zemunskog klana, vozeći kamionet auto-putem, kod Beogradske arene, pokušao da zaustavi automobil u kojem je bio premijer, dok su u zasedi pored auto-puta, naoružani minobacačima i automatskim puškama, čekala četvorica atentatora.

O neuspelom atentatu Đinđić je rekao: „Ako neko misli da će zaustaviti sprovođenje zakona time što će mene ukloniti, onda se grdno vara, jer ja nisam sistem. Sistem će funkcionisati i dalje i niko neće dobiti amnestiju za zločine tako što će ukloniti jednog ili dva funkcionera države.