STAV: Koncerti se više ne održavaju!

Ulaskom u 21. vek i pojavljivanjem raznih tehnoloških sredstava omogućeno nam je da brže živimo a lakše da obavljamo mnoge poslove. Pojava društvenih mreža uzela je maha u mnogim oblastima od idealnog ćoška za reklamiranje velikih brendova, preko lične samopromocije do upoznavanja i pronalaženja honorarnih poslova.

 

Ipak, sva ova tehnološka i društvena sranja su poprilično sjebale tintu kojom Život opisuje njegovu lepotu. I loše su svhvaćena. I skroz na pogrešan način se tehnologija, odnosno društvene mreže koriste.

Elem, već duže vreme ne idem na koncerte jer, u jednom trenutku nemam novce, a i kad ih skupim onda sam zauzet, radim za za neki prosečan honorar kojim otplaćujem račune i mesečne rate za lap-top, bicikl, garsonjeru, BusPlus, čak i račune u kafanama plaćam na rate. Nekad koristim i poslovne, prijateljske ili rodbinske veze da dođem do nekih karata za koncert.

Poslednji put sam bio sedam dana na Egzit festivalu u Novom Sadu pre dve godine. Koncerti su pasoš do slobode! Doživeti atmosferu, koreografiju mase tapšanjem ili skakanjem, aservacija pijanih ka bini izazvana guranjem, adrenalin, videti izvođača i njegov bend uživo – tu, tik ispred tebe kako ti peva omiljene pesme dok se ti jebeno osećaš kao car kome su u jednom trenutku svi problemi nestali.

Pubilka na koncertima se razlikuje od muzičkog pravca. Na primer,  svu lepotu, avanturu i slobodu možete doživeti na javnim nastupima uz: deep vocal house, trance music, techno, regge, swing, soul, jazz, bluze…

Koncerti, odnosno izvođači pop, folk i narodne muzike sigurno dobro prolaze sa honorarima od prodatih ulaznica i procentom od popijenog alkohola, ali definitivno svoj pozorišni dramski komad izvode pred lutkama, voštanim figurama ili pak robotima.

Na JuTjubu sam gledao neke live konecerte i upoređivao mentalitet, odnosno ponašanje na istim u drugim zemljama i kod nas. Mala je razlika. Uglavnom oni su u prednosti.

 

Tehnologija na koncertima

Pre nekoliko godina bio sam na jednom koncertu sa ortacima i krenuli smo da skačemo uz jednu pesmu grupe “Piloti”. Ili je to bio festival piva Beer fest, ne sećam se tačno. Elem, svi u jednom ritmu pevajući na sav glas. Baja do nas je snimao pevača svojim tabletom od 10 inča. Upozorio nas je pogledom nekoliko puta da ne skačemo jer mu s vremena na vreme neko od nas zakači ruku, rame i snimak ne može lepo da mu ispadne, pretpostavljam. Oh, taj nas je ubijao pogledom i nekom ružno-besnom grimasom kojom je pokušavao da nas smiri. Priključili su mu se i ostali slični njemu. Situacija u vazduhu je bila toliko napeta kao u osnovnoj kada smo sa nastavnicima išli u pozorište na predstavu, a predstava dosadana, brate mili, pa počneš da pričaš sa ortakom i da pogledom tražiš simpatiju, a onda te, kao iz vedra neba i po tebi ničim izazvana, opali šamarčina razredne koja te upozorava da moraš da ćutiš, budeš miran i da posmatraš. I da se smeješ na silu kada se svi smeju ako treba. Inače letiš napolje. A napolju nemaš gde jer ne možeš sam u velikom gradu. Ćutiš, miruješ i posmatraš.

Da, upravo se ta predstava odigravala na koncertu. Njih trideset okolo nas je posmatralo pozorišnu dramu dok smo bili nevaljali, puni energije i sreće.

Bili smo i na još jednom malom koncertu posle par godina. Momak i devojka do nas su imali po nekoliko telefona u džepovima, tablete u rukama i igrali su ulogu kamermana i tonca za jednu provincijsku televiziju koja će da obraduje paore i seljake ovim snimljenim muzičkim događajem.

U stvari na tom koncertu su mnogi igrali ulogu kamermana. Čovek da pomisli da je kasting za posao kamermana za jednu televiziju sa nacionalnom frekvencijom.

Online koncert na društvenim mrežama

 

Jako, ali jako je bitno zabeležiti svaki trenutak, svaku pesmu, svaki solo, svaku pauzu na koncertu i objaviti fotografiju ili video snimak na društvene mreže: Facebook, Twitter, Instagram, Pinterest i Tumblr – jer, fanove morate obradovati i izveštavati ih u svakom trenutku sa događaja. Jedna devojka je na Egzit festivalu, dok su nastupali “Orthodox Celts”, vrištala uz svaku pesmu. Ona je sve numere koje su izvođene snimala, fotografisala, zapisivala i, uz svaku zavrištala kao najveći njihov fan. Pritom je bila u nekoj homeostazi, nije ni pevala nego je sve pomno beležila i objavljivala na društvene mreže. Vreme su joj takođe oduzeli i njeni fanovi te je više provodila gledajući u telefon no u frotmena grupe Orthodox-a ili gde god. U ovom brzom tehnološkom Internet protoku od života slični njoj su svuda okolo nas koji su robovi društvenih mreža i koji jednostavno ne funkcionišu bez istih.

 

Koreografija

Skače ona, skače moj ortak, skače još jedan ortak, skačem ja, nekoliko nas skače. Pevač u jednom trenutku zastaje, ide samo solo koji prati jak i brz ritam sonor bubnjeva. Saksofon skreće pažnju na svoje melodije. Gitara iz molova prelazi u durove. U jednom trenutku svi instrumenti prestaju da dišu samo se ritam bubnjeva čuje. Pevač na bini počinje da tapše. Bek vokali takođe tapšu. I ostali muzičari tapšu usmeravajući nas da tapšemo i mi koji smo u masi. Poenta je da se napravi atmosfera, tapšati svi kao jedan u ritmu bubnjeva, tako sam shvatio prvi put kada sam bio na koncertu i tako ću uvek kapirati taj deo koreografije. I tapšali smo. Nas nekoliko stotina od hiljade fanova. Mrgud ispred nas, mrgudi pored nas su držali prekrštene ruke i pogledom govorili „Hah, gledaj ovu sirotinju al’ se uživela kao da je prvi put na nekom koncertu! Bičiz, pliz!“.

I opet smo skakali. I pravili gurku (jer nema žurke bez gurke). I opet smo tapšali. Nas nekoliko je bilo u jednom trenutku kao neko laminarno strujanje. No, kod mnogih u masi koreografija se izvodi par sekundi ili se uopšte i ne izvodi.

„Hej, brate, došao sam da posmatram i slušam pesme, neću da skačem kao neiživljeni majmun u Zoo vrtu pred ljudima!“

 

VIP loža

 

Ali fakat, ako niste dosadna javna ličnost koja se pojavila na koncertu jer mu kolega nastupa, niste ni poput nekih buržujskih esnafa, onda vam zasigurno ne treba  VIP odeljak. Doći na koncert pevača uz čije pesme ste izgubili nevinost, plakali, zaljubljivali se, plesali, da biste fascinirali voljenu osobu i sa istom se smestiti u jedan moderan kavez koji je skup kao pola prosečne plate, naručiti šampanjac i, sesti. Sediš i gledaš kako se dole majmuni (ne)zabavljaju. Gledati publiku pa pevača pa publiku. I sedeti. Pravi zvuk jedva i dopire do VIP lože. Pritom konstatno fotografisati, snimati i objavljivati na društvene mreže kako biste sirotinji dokazali da ste platili VIP ložu i da slušate vašeg omiljenog izvođača sa posebnog mesta uz koje dobijate i dvogled jer, razadljina bine i vašeg zlatnog sedišta je pičkamaterina. Specijalna mesta vam takođe omogućavaju i da vas primete paparaci, televizijske kamere, i to samo ako sedite pored neke javne ličnosti inače jebe im se što sedite tu ako nećete sledeće nedelje biti na istoj bini pred hiljadama fanova. Dobra prednost VIP lože je što možete da je dodirujete i ljubite po erogenim zonama, da vam se bez ustručavanja diže, može i seks da padne, ako je u haljini, na primer, niko neće primetiti. No, ipak je bolje sedeti kući sa istom tom vašom curom, gledati prošlogodišnji koncert istog pevača (ili pak uživo televizijski prenos koncerta) i jebati je uz vaše omiljene pesme. 

Nisam razočaran u koncerte, već u robote koji ih posećuju. Odakle njima pristup istim događajima? I zbog čega iste uništavaju? Želim da odem pijan na koncert, da skačem, priđem grupi devojaka, upoznam se, poljubim jednu curu slučajno, zaljubim se. I stvarno nema ništa lepše kada taj trenutak ostane u sećanju samo za mene! Dakle, ja sam bio na koncertu! Ja sam pevao svaku pesmu! Ja sam skakao uz svaku pesmu! Ja sam zaplakao! Ja sam uživao! Život sam osetio kako kroz mene prolazi dok pevam i ne razmišljam ni o čemu! A ne isti da beležim na fucking društvenim mrežama.

 Termin Koncert (ital. Concerto) – je javna muzička priredba. To je i muzičko delo za solo – instrument ili više njih uz pratnju orkestra.

Današnji koncerti me sve više podsećaju na muzičku priredbu koju sam imao u osnovnoj školi – svima dođu mame i tate, nastavnica muzičkog diriguje, razredna smesti roditelje u drvene male tvrde stolice – svi sede, ćute, posmatraju, slušaju i s osmehom uživaju u našem izvođenju pesme „U Milice duge trepavice“.

Svojeručni potpis: Дабетић Иван