STAV Život bez aktuelnih tema ili – lepša strana realnosti

Gasim cigaretu, ispijam poslednji gutljaj jutarnje kafe i izlazim napolje. Uzimam bicikl i odlazim. I tako skoro svakog jutra. Preko dana sam u nekoj kafani gde ispijam točeno pivo i jedem girice. Pišem i pijem uglavnom. Prilazi mi ona i on i sedaju za moj sto.

 

Moj ortak sa svojom novom kovrdžavom devojkom crnih očiju. Nikad nisam video takve crne oči. Pozdravljam ih sa kliše pitanjima ali me odgovori ne zanimaju. Okrećem glavu i uključujem maštu šta bih radio sa tim dupetom, sa tim ženskim guzovima koji su prošli pored mene. Da l’ ona uopšte nosi donji veš?! Wow!

Zainteresovano napravim grimasu i opet pogledam ortaka i njegovu ribu i samo klimam glavom na njegove odgovore, pitanja, ali ga ne čujem ništa. Trudim se, ali su mi misli odlutale kako da zaradim još novca da kupim novi bicikl, da platim stan, da kupim nešto letnje garderobe jer mi je skoro sva garderoba od pre dve-tri godine.

– Brate, imaš ti neku ideju kako da zaradimo novce? – upitah ga.

– Pa, brate, ne znam… pišeš za magazine, portale, daj batali to pisanje o životu, ljubavi, koga to zanima?! Piši malo o politici, političarima, to će da te probije dalje! A onda traži veći honorar. A, šta kažeš? Ja ću ti pomoći sa informacijama, poznajem neke ljude a oni poznaju neke ljude – govorio je kao da je to normalno i jedini put ka dobrom, velikom i sigurnom novcu.

A onda mi se u glavi odjednom upalio film pod nazivom Život – retrospektiva svega što je bilo i što bi moglo biti u mom životu do sad. Od propuštenih prilika, jadno iskorišćenih šansi do potpunih pogrešnih odluka (uuu… da, kada su odluke u pitanju, nikad ne znam odlučiti ispravno) – slike su se samo nizale u glavi.

Mogao bih da pišem o Aleksandru Vučiću i da mu se podsmevam za skupljanje bodova u Feketiću. Ili skupljanje bodova tokom majskih poplava. Ili bih pak mogao da pišem o Aleksandru Vučiću kako se protivio, pre nego što je došao na vlast, kada su studenti protestvovali a neko slao ekipu da ih prebije – „nameštena“ situacija, a onda opet da pišem o tome kako su opet studenti protestvovali i opet pretučeni a Aleksandar Vučić je ćutao.

Ili pak da pišem o grobaru Tomislavu Nikoliću i njegovom jadnom pesimizmu, mrtvom čoveku koji hoda (ne, zaista tako izgleda). U njemu nema života, sreće, osmeha, u njemu nema duha! – zar tako da izgledam ako se politikom budem bavio? Ne, hvala! Ja ovaj život volim! Ili pak da pišem o tome kako je Tomislav zabranio letelice iznad njegovog sela. Ili pak o Nikolićevom školovanju da pišem? – Ma, da li se ti predsedniče stidiš svog rada i dela?! A i da uzmem u obzir da školovanje nije merilo obrazovanja, onda takođe Tomislava nikad ne bih stavio da predstavlja Srbiju jer nema kulturu, ne poznaje Bonton, nema harizmu, šarm, nema ozbiljnost samouverenog muškarca gospodina, Tomislav nije gospodin, da se razumemo, on je čovek seljak. I čim strani državnici vide ko nam predstavlja Srbiju, automatski će da misli o tome „pa takva im je i država!“.

Pisao bih takođe o gradonačelniku Beograda Siniši koji je obećao prodaju stanova od 16. marta u „Beogradu na vodi“. Da, mogao bih mnogo da pišem o lažovima, kontradiktornim licemerima koji obećavaju zarad velike plate, penzije i kuće na Maldivima ili pak negde na Novom Zelandu! Opet bih pomenuo Vučića koji je obećao početak izgradnje „Beograda na vodi“ najkasnije krajem februara, odnosno 1. marta.

Slobodno bih mogao u tekst da stavim, izvređam, kulturno iskritikujem sve savetnike političara jer su jako neobrazovani i glupi. Mogao bih da pišem i o doktoratu ministra policije Nebojše Stefanovića i o formiranju nove komisije, pa onda i o tome ko je sve ućutao, koliko je trajala dramska pauza, pa sve do toga da je mogao novi doktorat da uradi, da podmiti nove ljude, kupi, ispravi doktorat, na primer! Mogao bih da pišem o Grašiću i o padu helekoptera – jer, kako te nije sramota?!

Hteo sam da se naljutim i mislim da sam se ljutio kada sam pisao na Twitter-u da ću ubiti pa onda da ću izvršiti atentat na Tomu i, nisam završio na naslovnoj strani Informera koji ima jako lošeg glavnog urednika koji se svim političarima uvukao u dupe i sad ne zna gde bije i udara niti šta piše, a kamoli da zna šta je izmišljotina a šta istina, ah, da, a @Koza na štiklama zbog normalnog stava u tvitu dobije naslovnu u istim novinama! Istina je da ja nikad nikog ne bih ubio. Niti sam u tvitovima mislio na Predsednika Republike Srbije Tomislava Nikolića. Ja njemu nikad ne bih tepao! Nisam glasao za njega! Ali, eto, hteo sam da se igram rečima. Mnogi su reagovali i pozdravljam taj čin.

Takođe bih pisao o tome kako me boli uvo za siromašne, bolesnu decu, vaše male plate (verujte, ja imam još manji honorar od vas), boli me uvo za vaše male instant štrajkove koji ne traju duže od školskog časa a protesti traju kao veliki odmor. Neka, hvala, prijatelji, poznanici, sugrađani, birali ste ovu vlast – SNS. Loše vam je i dalje?! Krivite prethodne vlasti? I pri tom ćutite. Za svaku muku koja vas natera VI ĆUTITE i ne tražite pomoć, ne urličete na sav glas, mrzi vas da izađete na ulice jer biće bolje tripujete fazon. Zato i mene boli uvo za sve.

No, suptilno da vam kažem da mogu bez ustručavanja da pišem o bilo kom političaru šta god želim. Zašto bih?! Ali…

– Ne, brate, hvala ti ali ne mogu da pišem o političarima niti o politici! – odgovorih mu kratko i jasno.

Kad bolje razmislim, lepo je meni trenutno da se mučim ali u vedrijem životu: pijem, pišem, vozim bicikl, ne gledam televiziju niti čitam novine, odjebao sam poznanike luzere jer, šta će mi luzer u životu?! Iskulirao sam sve koji se bave aktuelnim temama, posvetio se muzici, pivu, vinu, devojkama, izlazim u parkove, sviram gitaru, spavam napolju, kupujem tamo gde je jeftinije, radim bilo šta samo da ne gubim vreme ležeći, smejem se, upoznajem se s novim ljudima. Provodim više vremena sa svojim najbližima. Draže mi je da slušam njihove probleme i ako mogu da pomognem.

Cigare sam takođe bacio. Kada sam upoznao ovu stranu života, zapitah se što je meni trebalo da se bavim aktuelnim temama? Ja kao pojedinac nešto da menjam? Da izražavam nezadovoljstvo nezaobilazeći nijedan segment života? –Pa, svuda je tako. Ali, ja sam rođen da volim Život! U mom životu ne postoji dešavanje kao na političkoj sceni Srbije – od krađa, korumpiranosti, laži, sujeverja, mita, lažnih obećanja, vređanja, nameštanja, plagiranja niti udaranja.

Život je lepši bez ovih sranja.

Svojeručni potpis: Дабетић Иван