Dragoljub i Nada Milić, roditelji tri srpka heroja, Gorana, Srđana i Bobana, nisu mogli ni da zamisle da će njihova zivotna priča, krenuti baš ovim putevima, i da će njihova tri junaka hrabro, ponosno i neustrašivo, hrliti ka tim nepoznatim i mračnim stazama.
Redakciji portala Dnevno.rs se javila čitateljka Jelena Šćekić kako bi sa javnošću podelila priču o neobičnoj sudbini i hrabrosti braće Milića iz Prištine čiji se spomenik nalazi na kraljevačkom groblju Barutani.
Njen tekst prenosimo u celosti:
Život ponekad krene nekim neočekivanim putevima, označenim mnoštvom znakova koji ukazuju na opasnost, putevima koje bi svako od nas izbegao. A da li su to uradili braća Milići? Da li su njihovi koraci zastali pred ovakvim upozorenjima? Da li su izabrali neki drugi put, lakši, bezopasniji, sigurniji?
Dragoljub i Nada Milić, roditelji tri srpka heroja, Gorana, Srđana i Bobana, nisu mogli ni da zamisle da će njihova zivotna priča, krenuti baš ovim putevima, i da će njihova tri junaka hrabro, ponosno i neustrašivo, hrliti ka tim nepoznatim i mračnim stazama.
Blizanci Srđan i Boban su, još kao mali, odlučili da postanu srpski oficiri. Njihovi snovi su se i ostvarili. Ali katkad se ispunjeni snovi razbiju nemilosrdnim udarom stvarnosti.
Rat! Godina 1998. – šiptarski teroristi počinju napade, ubijanje i kidnapovanje srpskih vojnika i policajaca. Srpke kuće na Kosovu i Metohiji više ne svetle onim spokojnim sjajem srećnih porodica, već gore u plamenu i nestaju u pepelu. A onda i 1999. godina – srpsko nebo više ne krase milioni zvezda koje spokojno namiguju u rano poleće, već ga prekrivaju ogromne metalne ptice zla – neprijateljski avioni.
Srđan i Boban nisu gubili vreme. Odlučno, kako to pravi junaci rade, krenuli su u odbranu svog naroda. Njihova hrabra odluka, nesalomiva volja i beskrajna ljubav prema otadžbini, odvela su ih u smrt.
Četvrtog Aprila 1999. godine, prestalo je da kuca junačko srce Srđana Milića. Vozilo, u kome se nalazio sa još dva ratna druga je naišlo na minu. Sva tri vojnika su izgubili život. Srđan je preminuo tri dana kasnije, na očevim rukama. Sahranili su ga na groblju u Prištini, da bi narednog dana to isto pravoslavno groblje bilo zasuto bombama. Zlo ne bi bilo zlo, kada ne bi iznova potvrđivalo svrhu svog postojanja.
Nekoliko dana kasnije, 13. aprila, novi oblaci tuge nadvili su se nad porodicom Milić. Raketa upućena sa velike udaljenosti, usmrtila je Srđanovog brata Bobana, i još sedam njegovih kolega i vojnika. Prepoznali su ga po zlatnom prstenu i borbenoj pločici koju je nosio. Boban se pridružio svome bratu, da sa nekih drugih udaljenih mesta brani obraz i čast svoje države. I on je sahranjen na groblju u Prištini. Braća blizanci su opet bili zajedno.
– Vi, svi prisutni danas, gosti ste mojih unuka, mojih sokolova i junaka. Utehe za nas nema, ali da budemo svi junaci, da njih heroje ne osramotimo – reči su njihovog dede nad grobom drugog unuka.
Zajedno sa kolonom izgnanika, Dragoljub, Nada i najstariji sin Goran, morali su da napuste svoje ognjišta. Najteže im je bilo, kako kaže otac Dragoljub, da ostave svoje sinove na groblju u Prištini, da Šiptari gaze po njima. Stoga su ih preneli i sahranili na groblju u Kraljevu gde i danas počivaju.
Najsatariji sin Goran, godinu dana je nosio breme ogromne tuge u sebi. Svakoga dana je odlazio na grob svoja dva brata. Želeo je da im bude blizu, da im bude bliži… Njegovo srce, izmučeno tragedijom koja ga je zadesila, nije izdržalo. Izabralo je da bude večno sa svojom braćom! 13.maja 2000 godine, majka ga je našla mrtvog u krevetu.
Sada su Milići ponovo zajedno. Tri srpska heroja čija imena ispisuju nova poglavlja srpskih stradanja,ali i srpske hrabrosti i rodoljublja, večno će biti upamćena. Slava vam junaci!