LIČNI UGAO: Vozila sam se trolejbusom, SLUŠALA VAŠE RAZGOVORE i sada pitam – šta nam se to desilo?!

gsp trolejbus
Dnevno.rs/Petar Marković

"Da li smo oduvek bili takvi? Da li smo samo prikrivali anomalije koje su oduvek bile prisutne? Da li ih je sada više? Šta nam se desilo? I... ima li nam spasa?"

 

Nije tako loše voziti se beogradskim GSP-om, osim kada je špic, pa zateknete nečiji lakat u svom bubregu. Ili kada je zima, pa vam veje po glavi u “zatvorenom” autobusu. Ili kada je leto, a u tramvaju grejanje i dalje radi. Ili kad, na primer, kao ja – zaboravite da ponesete slušalice. Zapravo, možda je tad i najgore voziti se javnim prevozom.

Jer, hteli ne hteli, moraćete da čujete ljude oko sebe. A ti ljudi, to smo mi. Ma koliko se grozili toga, vreme je da priznamo sami sebi da “savršen” presek toga kakvi smo možemo da vidimo u prevozu, kao i u rijaliti šou programima (što da ne izgovorimo to naglas).

Dovoljno je samo da jednog dana ne stavite slušalice i ne pustite muziku na mobilnom telefonu, pa da obratite pažnju na razgovore koji se oko vas vode. Pri tom, budimo iskreni, teško je ne čuti ih jer se većina ljudi, iz nekog nejasnog razloga, dere u prevozu.

 

Jedna popodnevna vožnja u krcatom beogradskom trolejbusu naterala me je da debelo razmišljam o tome ko smo, šta smo, gde smo i da li ćemo ikada, dovraga, naći spas…

Trolejbus je, dupke pun, huktao beogradskim ulicama, a u njemu su se našli raznovrsni putnici. Vozila se čak i jedna pudlica, nimalo zadovoljna prevoznim sredstvom. Prezrivo je gledala sve oko sebe i okretala ćubastu glavu.

Na prvoj stanici ušla su dva dečaka. Golobradi. Deca. Jedan od njih ima “komodu” na leđima, u vidu ranca – ide na trening. Iz njihovog razgovora ceo trolejbus saznaje da su prva godina srednje škole, da nisu baš najbolji đaci, da im se bivši najbolji drugar drogira svaki dan, da “valjaju” karte za žurke, da je ona mala X (ne želim da se upuštam u imena) “totalna tebra dr*lja”… Izađoše.

I taman pomislim, dobro je, mir, sad mogu da se posvetim mislima… ali, ne! Ulazi ona, godina oko 16. I ona ima ranac, doduše, na jednom ramenu i drastično manji od prethodnog saputnika. Žvaće žvaku tako da joj se vide krajnici. Ima debele i loše nacrtane obrve. Fluorescentne patike. Skup telefon, ukrašen brojnim cirkonima. I telefonira, naravno, glasno. Iz njenog razgovora ceo trolejbus saznaje da ona ne zna da li je “je*ote, zaglavila, JE L’ mi kasni četiri brate meseca”. Ne znam da li mi je teže palo to što ne zna razliku između “jer” i “je li” ili to što već četiri meseca ne zna da li je trudna… Izašla je.

Na trećem stajalištu sredovečni gospodin sprema se da uđe u trolejbus. Odelo, kožna jakna, aktentašna. Posmatram ga krišom i nadam se kako ću se, eto, konačno voziti sa nekim starijim, zrelijim, normalnijim. A onda je, pred ulazak, pljunuo na beogradski asfalt. Onako, iz sve snage. Zazvonio mu je telefon, najglasnije moguće, pa se trolom zaorio novi hit Halida Bešlića. Javio se i na brzinu sagovorniku prepričao da će “sve biti okej” jer je “podmitio pandurčinu”. Izlazi.

 

Gubim nadu na četvrtom stajalištu. Ulaze ponovo dva dečaka, golobradi, deca. Sa rančevima na leđima. Gledaju oko sebe, čini mi se, kao da traže koga će da tuku. Muka mi je. A onda se osvrnu i vide da jedan deka pokušava da uđe u trolejbus. Visoko mu je, star je, hoda pomoću štapa. Pogledali su se, pružili ruke i maltene ga podigli u trolu, pokazujući nekoj klinki da ustane i pusti deku da sedne.

I taman mi izmame osmeh na lice, jedna baka se progura pored mene i gurnu me na dečake. A onda gurnu i njih, svom silom. Uz obavezno: “Šta ste se tu nakalemili, ne može da se prođe”… Nastavila je da nas psuje i da se gura tako “nemoćna”, na štiklama, u crveno ofarbane kose i nespretno našminkana.

Dakle, na petoro skandaloznih saputnika, dolaze dva lepo vaspitana dečaka. A ja sam i u njih, vođena prethodnim primerima, posumnjala. I onda se zapitam – šta nam se desilo?

Deca prete nastavnicima, deca nam odavno nisu deca, već huligani i nesvesne trudnice. Oni koji bi trebalo da ih vaspitavaju pljuju po ulici i podmićuju policiju. A oni koji su morali da vaspitaju te “pljuvače”, guraju se po prevozu i bogoradaju.

Jedino pitanje koje mi posle svega ostaje u glavi, a na koje vas molim da mi odgovorite, jeste – ima li nam spasa? Ili da, naprosto, sledeći put kad kročim u prevoz obavezno ponesem slušalice?