VOŽDOVAČKA ZGRADA ČUVA MNOGE TAJNE: Kada “filmski” život stane u nekoliko kvadrata

Niz voždovačkih zgradica krije stotine priča koje čekaju da budu ispričane, ali - nema ko da ih čuje. Svoje ljubavne brodolome i tragedije, život na sve četiri strane sveta, duboku nesreću, a sreće tek toliko da prošara ovaj kolaž, ispričao nam je deka u ispovesti koja će vas ostaviti bez daha.

 

Uspinjući se vijugavim putićem duž strmih voždovačkih puteljaka ka Ulici vojvode Stepe, prolazniku koji od svih mogućih poprečnih uličica izabere baš onu pravu, učiniće se čudnim to što u gotovo pravilnim razmacima može duž cele ulice naići na bake i deke u kolicima, sa štapovima i hodalicama u rukama koji sa filozofskim mirom sede, stoje i – postoje.

Raštrkani ispred niza omalenih zgrada, pri čemu svaka od njih krije sobe pretvorene u prave domove, oni gledaju užurbane ljude kako jure ka poslu, prodavnici ili kući. Oni, pak, odavno više nemaju gde da žure – sav svoj budući i prošli život smestili su u par kvadrata i predali ga u ruke vedrom osoblju u Domu za stara lica Voždovac.

 

Uđete li u neku od tih zgrada, saznaćete pravu meru svih stvari u životu – naučićete da se raskošan i uzbudljiv životni put može elegantno smestiti u tri fioke, jer ono što zaista vredi čuva se u najdragocenijoj kutiji – ljudskoj duši. Svaka od duša u Domu starih krije posebnu priču – neko će više voleti da vam je ispriča usmeno, dok će neka duša, poput one Svetozara Vujičića (89) želeti da svoju sudbinu šapne u tastaturu laptopa, za generacije koje dolaze.

 

– Takva je duša starca – mladosti se sećam kao da se juče dogodila, dok pozne događaje zaboravljam. Rekao sam sebi „Ti, bre, Vujo, imaš šta da kažeš“, i seo sam i napisao ove knjige – ponosno nam pokazuje svoja životna dela Svetozar, krepki stanar ovog doma.

Svaka je njegova knjiga posvećena određenom razdoblju života – ima tu i ljubavi, i porodičnog rodoslova, i proputovanja po svetu, ali i dnevnika koji je vodio nakon što je došao u Dom.

                Kako sam zamenio svog preminulog brata

Svetozar se, inače, u svojim delima potpisuje kao „Svetozar II“.

 

– Bilo nas je četrnaestoro dece u porodici. Bio je pre mene jedan Svetozar, umro je kao dete. Kažu, bio je fin, zgodan i pametan. Svi su ga voleli. Jedne zime dobio je upalu pluća, a to su bila neka druga vremena, lekara ni od kuda, te dete umre. Svi su ga žalili, i moja majka reče „E, rodiću sebi još jednog Svetozara“. Tako sam nastao ja, i nazvaše me Svetozar, što mi nije baš pravo jer sam ceo život proveo sa tim bremenom – što papirološki, jer su meni često slali njegova dokumenta umesto mojih, što emotivno, jer je trebalo da popunim rupu u srcu svoje majke – priseća se vremešni gospodin, koga oficirsko držanje ne napušta ni u godinama kada sebi može da dopusti predah od svega, pa i krutog vojničkog stava.

 

Svetozar (u sredini) sa prijateljima/ Foto: Privatna arhiva

 Te, tridesete godine prošlog veka, nisu bila vremena kada bi mnogobrojna porodica mogla da sebi dopusti luksuz bilo koje vrste, te Svetozarova sećanja na detinjstvo sa sobom nose gorak ukus i žal za nečim dečjim što mu je bilo uskraćeno:

– Ostala je neka ljutina na moje roditelje, ali i na stariju braću, koji mi nisu dozvoljavali da budem onakav kakav sam po prirodi bio. Ne može tolika, a siromašna porodica da detetu pruži ono što mu treba. Ja sam bio živ i radoznao po prirodi, a nisam imao ni prostora ni sredstava da tu svoju živahnost isteram, te sam tako silom prilika postao tih i povučen i do današnjeg dana, dok je u meni sve plamtelo i gorelo od radoznalosti i žeđi za životom – govori Svetozar prisebnim glasom, dok ispod mirne površine navire sva sila emocija i žaljenja, spremna da u svakom trenutku bukne i kaže i ono sakriveno i davno zaboravljeno.

           Smrt mi je gledala u oči, i uzvratio sam joj pogled

 

Ni naredne godine, niti decenije, nisu Vujičićima donosile dobre vesti:

– Kao dete sam sa porodicom došao na Metohiju, gde smo bili kolonisti. Nismo imali ništa, te mi četvorica starije braće odoše u partizane. Ja, kao preostali najstariji, preuzeo sam na sebe da zarađujem služeći po kućama. Onda sam oboleo od tifusa. Takvog nemoćnog, smrt me je posetila više puta – jedno veče su nam u kuću upali četnici sa namerom da me ubiju, a već izjutra, sa istom namerom, došli su i partizani. Oba puta sam pretekao zahvaljujući tifusu – mislili su, valjda, da će mi ionako uskoro kucnuti čas. Međutim, preživeo sam tifus božjom voljom i zahvaljujući svom snažnom, mladom telu – bez pauze i trenutka premišljanja priča Svetozar, kao da se to sve desilo nekom drugom.

                                         I to je Amerika

 

Više od decenije kasnije, nakon završene Pedagoške škole i Vazduhoplovne akademije, pitomac Svetozar Vujičić seda u avion i odlazi put Amerike u kojoj će ostati gotovo tri godine. Kada se nakon toga bude vraćao u Srbiju, iza sebe će ostaviti generacije đaka kojima je predavao, ali i ljubav svog života.

– Pegi sam upoznao na jednom prijemu organizovanom za nas, Jugoslovene. Od kada smo se upoznali, nismo se razdvajali. I danas pamtim drhtaj kada bih preko razglasa

     Ljubavne tragedije Vujičićevih

– Moj brat Vasilije je život izgubio zbog ljubavi. Ubila ga je, njega pa sebe, njegova devojka Bojana, iako i dan – danas tvrdim da je život izgubio zbog naše majke. Tada sam bio pitomac, i šest meseci mi niko iz porodice niko nije javio da sam ostao bez brata. Majka je po svaku cenu sprečavala Vasilija da oženi Bojanu, i na kraju je i dovela do toga da napravi tragediju. Ljut sam i na dva starija brata koja su tada živela sa majkom jer joj nisu rekli da ne ženi ona Bojanu, već Vasilije. Da su nešto uradili, danas bih makar imao njegovu unučad – priseća se Svetozar listajući požutele fotografije u albumu.

čuo obaveštenje da imam posetu – znao sam da će me iza vrata čekati mirna, tolerantna i topla Pegi. Vozili bismo se satima u kolima – priseća se starina, ne dozvoljavajući promuklom glasu da zadrhti i vibracijama otkrije najveću životnu čežnju.

Za druge sasvim obično veče na udaljenoj američkoj plaži, Svetozaru i Pegi promenilo je sudbinu:

– Rekao sam joj da je ne mogu oženiti, i zamolio je da se udaje ako ima za koga. Kontraobaveštajna služba je tada bila nezgodna, a venčanje sa strankinjom značilo bi i podnošenje izveštaja svake nedelje, praćenje i prisluškivanje. To nisam želeo ni sebi ni njoj – bez okolišanja i pauza izgovara Svetozar, kao da želi da što pre svrši sa tim. Ostajanje u Americi, kaže, nije dolazilo u obzir jer je previše voleo svoju domovinu.

      Afrika nije Jugoslavija

Posle Amerike, na red je došla i Afrika. Ponovo je preuzeo na sebe zadatak da u Libiji podučava mlade kadete elektronici, i ponovo u njegov život ulazi žena.

– Bila je mlada, zgodna i puna života. Razvodila se od mog prijatelja i nudila mi sve, samo da ostanem tu. Bila je iz imućne porodice i obećavala mi blagostanje – sve što je trebalo da uradim je da ostanem kraj nje – priseća se vidljivo rasterećenije Svetozar.

 

Ipak, ona nije bila Pegi, a Afrika nije bila Jugoslavija. Spakovao je kofere i vratio se u svoju domovinu, gde se oženio i dobio sina.

Ni žena nije učinila da Pegi nestane iz misli mladog oficira – njene fotografije je mogla pocepati, ali Amerikanka nikada nije nestala iz sećanja sada vremešnog Svetozara.

 Supruga je preminula, sin se oženio i nastavio svojim putem, a Svetozar rešio da poslednji put spakuje kofere i ode u Dom za stare, gde živi već treću godinu, a vreme provodi sabirajući utiske i sumirajući svoj život:

 

– Niko mi od rodbine nije prešao sedamdesetu godinu. Svi su pomrli osim mene. Zašto ja ostadoh ovoliko, pojma nemam, ali znam samo da mi nije žao što sam živ jer sam i u ovim poznim godinama nešto naučio, i na kraju krajeva, doživeo nešto lepo. Merkam se i sa jednom gospođom – i star čovek ume da voli, ali teško je ovde, među ovim ljudima pronaći ljubav i izaći iz svega neoštećen – sumira u kratkoj rečenici svoj životni put, svoja kajanja, čežnje i nade, profesor, oficir i heroj Svetozar  Vujičić.