STAJE NA CRTU SVIM MUŠKIM KOLEGAMA: Kad uđu u ovaj beogradski TAKSI mušterije se prvo iznenade, a onda ODUŠEVE

Kada u Beogradu uđete u taksi vozilo, a za volanom zateknete jednu pravu damu, sa širokim osmehom i dobrom energijom, verovatno ćete ostati iznenađeni. Međutim, postoje slučajevi gde je tako nešto lepa i svakodnevna realnost. Jedan od primera je Ljiljana Bogdanović koja već punih dvadeset godina stoji rame uz rame sa kolegama iz svog taksi udruženja, i uvek je na usluzi Beograđanima i svim gostima prestonice.

Privatna arhiva

Reč je o ženi koja svojim vozačkim umećem razbija sve predrasude i vrlo često joj putnici odaju priznanje da se nikada nisu osećali bezbednije nego kada je ona za volanom. Pored toga, Ljiljana je posvećena porodici i domaćinstvu, u kom sa zadovoljstvom obavi sve što je potrebno, a onda izlazi na ulicu, seda u svoj Golf, gde kao vrhunski profesionalac obavlja punu taksi smenu.

– Taksi vozim od oktobra 2000. godine, dakle sada obeležavam punih 20 godina karijere. Moje radno mesto je bilo u jednom taksi udruženju koje danas više ne postoji. Bila sam tamo dispečer i gledala kolege kako rade. Znala sam kolika je moja plata i šta sve mogu, odnosno ne mogu mojoj porodici da pružim sa tim iznosom, i u odnosu na to sam odlučila da završim tri godine Saobraćajne škole, zatim C kategoriju, poznavanje grada koji ima 7 različitih oblasti. Tako da sam lagano krenula 1999. godine i već sledeće dobila dozvolu. Uticaj na mene su, dakle, imale kolege, gledajući njih kako rade i zarađuju rešila sam da krenem da vozim – kaže Ljiljana.

ISPOVEST BEOGRADSKOG TAKSISTE: “Vratio sam se IZ LONDONA da živim i radim u Srbiji! IMAO SAM RAZLOG!”

Kilometri na točkovima samo se nižu.

– Moja procena je da sam prešla oko 800 hiljada kilometara, dok moje kolege često prolaze i mnogo više od toga, pa vi izračunajte koliko je to kilometara godišnje – kaže Ljiljana sa osmehom.

Prvi auto, Golf 1 pazarila je devedesetih u Pančevu. U vreme kriznih godina bilo je izazovno izdvojiti novac i krenuti u novu avanturu.

– Prvi auto me je koštao 1500 maraka. Ne kajem se što sam baš njega izabrala, jer je Golf i u budućnosti bio moj saputnik, posle jedinice, vozila sam Golfa 2. Kada su nas uplašili da će taksisti morati da voze na Euro 3, prešla sam na Fiat Mareu karavan, inače bih još dugo, dugo vozila Golf 2 jer sam u njega zaljubljena. Sada vozim Golf 6. Danima razmišljam o tome koji bi mogao da bude naredni izbor, jer je već vreme da menjam auto. Volela bih da moj novi auto ima automatski menjač, da bude bele boje i možda neki karavan, koji danas mnogo lepše izgledaju od Marea ili Stila koje sam nekada vozila. Dakle, možda bi bio to Reno Megan karavan – ističe ova šarmantna dama.

Šta je najlepša stvar u vezi sa vožnjom taksija?

– Ne znam da li bih mogla da kažem koja je najlepša stvar, ali bih definitivno izdvojila koja je najkorisnija, a to je da vaše radno vreme ne mora da bude 8 sati ako niste zadovoljni količinom novca koje zarađujete. Može da bude 10, što sa druge strane nije dobro za organizam, ali je dobro za budžet. Dobro je da možemo da radimo svaki dan, a često čujem i komentare: “Ma vi možete da radite kada hoćete”, i to je istina, ali ne postoji gazda koji bi me naterao da radim onoliko koliko radim sama za sebe – objašnjava.

Dama, vozač taksija, prvi put je za volan automobila sela sa čovekom u koga ima najviše poverenja.

– Moj tata je sa mnom prvi put seo za volan, dozvolio mi je da vozim, ali to je bilo pre nego što sam dobila vozačku dozvolu. On je bio tolerantan, pažljiv i dobar vozač, ali mi nije bilo svejedno. Prva prava slobodna vožnja automobila bila je u auto školi sa instruktorom – ističe Ljiljana.

ŽIVOT TAKSISTE KOJI JE POBEDIO KORONU: Srđan je hrabro vozio kroz Beograd, a onda je osetio temperaturu

Na temu taksija i rodne ravnopravnosti poručuje da na iste izazove nailaze sve kolege, da se susreću sa istim radostima, ali i preprekama.

– Kako se ljudi ponašaju prema muškim kolegama, tako se isto ponašaju i prema nama ženama. Naravno, mnogo zavisi od toga kakvi smo mi prema mušterijama. Što se tiče majstora ili nekih drugih stvari, imamo iste situacije, iste probleme i izazove. Možda je nama ženama malo i lakše, jer se mi ne upuštamo u razgovore vezane za politiku ili za neke stvari koje ne možemo da promenimo, a potencijalno mogu biti problematične. Može se reći da su ipak žene ili muškarci taksisti potpuno ista stvar u Beogradu – objašnjava.

Tokom dvadesetogodišnje karijere, bilo je tu brojnih anegdota. Bilo je muškaraca koji su tražili da ih ostavi nekoliko metara ranije pre lokacije kako se ne bi videlo da ih žena vozi, ali i onih koji su ostajali bez daha kada vide njeno vozačko umeće.

– Imam jednu veoma zanimljivu priču. Muškarac ide do Ivan Begove ulice, ona je tada bila jednosmerna ali u drguačijem smeru nego danas, tako da mi uzbrdo od Pop Lukine ulazimo u ulicu, ja pitam gde mu odgovara, a on mi pokazuje gde da stanem. Sa desne strane parkirani automobil, jednosmerna ulica, iza mene naravno pet automobila, ja prilazim i gledam, vidim mesto sa desne strane uključim sva 4 migavca, uparkiram se u rikverc i pogledam u retrovizor, čekam da mi da novac, a on pogleda ispred, pa iza, pa opet ispred i iza i pita me začuđeno: “Kako ste ovo uradili?”. Ja zbunjeno odgovara “Šta?”, a on kaže: “Pa kako ste se ovako uparkirali brzo, lako i dobro. Ja ovo nikada ne bih uspeo”. Ja sam se onda našalila i rekla mu: “Pa vi ste muškarac, ne ide to svakome, mi žene to radimo mnogo bolje” – smatra Ljiljana.

Radeći u taksi udruženjima prvo kao telefonistkinja, pa kao dispečer, a sada kao vozač nailazila je na mnogo ljudi koji pozovu taksi, ali ne znaju gde se nalaze.

– To često bude problem čak i kada znaju gde se nalaze, ali ako je reč o autobuskoj stanici ili ako nema jasno obeležene table, ljudi jednostavno ne mogu da se snađu. Tu mi je Yandex Go značajno olakšao život. Ova aplikacija ima sjajnu mapu, pa kada naručujete vožnju preko nje, uopšte ne morate da znate ni ime ulice ni gde se nalazite, dovoljno je da nađete mapu, namestite pin tamo gde treba i vozilo dolazi po vas. Nije bitna adresa. To bude problem kada se taksi zove telefonom, ali ovako kada imate mapu i GPS, teško da može da se desi da se vozač i mušterija ne nađu – smatra ona.

Kako je to biti deo Yandex Go porodice, iz ugla taksiste?

– Kada je Yandex Go došao u Beograd prvo nisam bila sigurna da li da radim preko njihove aplikacije, posle par meseci sam rešila da probam, prosto da bih videla kako to sve funkcioniše. Međutim počela sam da radim i svidelo mi se na prvom mestu ljudi koji se voze, svideo mi se način funkcionisanja i to što mogu stranke nas da ocene sa jednom ili pet zvezdica, ali takođe možemo i mi njih. Svidelo mi se i to što nije bitno da li stranka zna gde se nalazi već da lepo na mapi označi pin i mi ćemo se naći bez ikakvog problema – zaključuje Ljiljana.