Glumac Tihomir Stanić svoje obraćanje okupljenima na protestu počeo je stihovima:
“Bije batinaš, bogme svojski raspalio,
puca nam koža, lete mrvice mesa;
bije sat, bije dva, bije tri,
otkud mu toliko štapova i besa?
Udara bogato, udara od sveg srca,
već mu se lice od napora krivi,
gubi dah, zastaje, prediše, više ne može,
i pada mrtav umoran,
a mi živi.”
Ovo je samo deo pesme “Balada o Stojkovićima” akademika Ljubomira Simovića. Okupljeni da protestu su reči pozdravili aplauzom nakon čega je Tihomir Stanić nastavio obraćanje.
Kako je pesma izazvala dosta pažnje na društvenim mrežama, mi vam je donosimo celu:
“Bije batinaš, bogme svojski raspalio,
puca nam koža, lete mrvice mesa;
bije sat, bije dva, bije tri,
otkud mu toliko štapova i besa?
Udara bogato, udara od sveg srca,
već mu se lice od napora krivi,
gubi dah, zastaje, prediše, više ne može,
i pada mrtav umoran,
a mi živi.
Poređaju nas vezane uza zid,
pucaju u nas, – prska nam lobanja,
prska cevanica, podlaktica, koska,
otežasmo od olova u telu.
Dođe i veče. Umorili se strelci.
Odvezuju nas, psuju nam Boga i majku.
Sa streljanja se vraćamo kući
-ko s posla,
i dok se u kujni podgreva večera
žene nam krpe rupe u odelu.
Posle večere pregledam domazluk:
zakrpim krov, poduprem ogradu,
nakupim kišnicu u kace i aranije.
Uto i spavanju vreme. Pre no zaspim
kažem ženi: vešaće me u pet,
gledaj da me probudiš nešto ranije.
Ujutru vešala, nova novcata, čvrsta,
užad jaka, dželati obučeni,
– ruku na srce, ničemu zamerke nema.
Vešaju nas brzo, vešto i lako.
Visimo tako obešeni do mraka,
vreme je večeri, skidaju nas, – mi živi,
svi nas tuku i psuju, ali ako.
Sutradan zorom dovuku granja i drva,
naslažu lomaču, za nju nas gole vežu,
prinesu šibicu, potpale,
i gori tako, gori nedelju dana,
cela varoš od pepela posivi.
Kad sve dogori, mi izađemo iz dima,
kraljica pada u nesvest, a kralj
trlja oči i gleda nas zaprepašćen:
Sunce vam vaše, pa vi opet živi!
Rastržu nas konjma na repove, raspinju nas na
-točku,
seku nam glave, ruke i noge – strašno!
Streljane nas vešaju, poklane nas guše,
ne znamo zašto, a nije ni važno.
Sudijama je već svega toga dosta!
Smenjuju strelce, otpuštaju vojnike,
dželate vešaju – oni im kao krivi.
Pa opet na nas: te topuzinom, te topom,
te vešaj, te seci, te kolji!
-A mi živi.
Nije tu nešto u redu, šapće narod,
to neko štiti sudije od greha!
A i nas katkad hvata zebnja pred san:
nismo besmrtni, neće dugo ovako,
doćiće jednom i nama kraj,
nećemo izdržati
-i umrećemo
od smeha.”