Naučnici objašnjavaju: Kako je moguće izgubiti avion u 21. veku?

U eri kada svi imamo GPS u našim džepovima, kada tajne službe znaju sve o svakome kako je i dalje moguće da avion prosto nestane?

Ovo se izgleda desilo sa letom avio-kompanije Malasya Air koji je nestao sat vremena po poletanju sa aerodroma u Kuala Lumpuru.

Spasilački timovi iz devet zemalja i dalje ne uspevaju da uđu u trag Boingu 777-200 sa 239 putnika, a prisutne su brojne teorije u vezi sa tim šta se dogodilo, ali stručnjaci i dalje odbijaju da daju konačan odgovor kao ni da spekulišu o mogućim uzrocima nestanka.

Šta god da se desilo, desilo se brzo i katastrofalno, tvrde stručnjaci. Činjenica da se sve odigralo iznad okeana, najverovatnije Južnog kineskog mora, može značiti da će proći meseci ili čak i godine pre nego što saznamo šta se tačno desilo.

Okean je jako veliko mesto i pronalaženje tragova odvijaće se izuzetno polako. Istraživačima je bilo potrebno dve godine da pronađu crnu kutiju Air France leta 447 koji se srušio iznad Atlantika 1. juna 2009. godine.

– Prosta istina je da je jako teško pronaći bilo šta u vodi – izjavio je pukovnik u penziji Kol Džozef i bivši mornarički pilot.

Ono što je najjezivije jeste činjenica da je avion prosto nestao bez traga. Kapetan, koji je imao više od 18.000 časova provedenih u vazduhu, nije izdao nikakvo upozorenje. Nije bilo nikakvih dokaza da je postojao problem. Ovo nije previše neobično zato što je prioritet kabinskog osoblja u ovakvim situacijama rešavanje novonastale krizne situacije.

„Pilotiranje, navigacija pa tek komunikacija” je mantra pilota i blogera Patrika Smita koji smatra da je radio tišina u ovom slučaju bila očekivana.

– Prilično je neobično da se u takvim slučajevima izdaje signal za pomoć. Sve može da se odigra na dva načina. Prvi je da se stvari ponekada odvijaju jako brzo i loše da jednostavno nema vremena da se šalje poziv u pomoć, dok u drugom scenariju osoblje unutar aviona prvo gleda da izađe na kraj sa problemom – tvrdi on.

Ne postoji radarsko praćenje aviona iznad okeana

Zabluda je da su piloti aviona u stalnoj komunikaciji sa kontrolom letenja i da se avioni konstantno prate na radaru. Kada je avion udaljen 100 ili više kilometara od obale, radar više ne radi. Jednostavno nema toliki domet.

U tom trenutku civilni avion komunicira uglavnom putem radija visoke frekvencije. Piloti se tokom leta javljaju sa određenih fiksnih tačaka saopštavajući lokaciju aviona, brzinu i visinu dok pojedini sistemi za komunikaciju ne zahtevaju javljanje pilota pošto se svi podaci šalju putem satelitskog linka.

Iako moderni sistemi za let koriste GPS za navigaciju, on samo govori avionu gde se nalazi ali ne i kontroli letenja.

Ipak, let 370 sigurno nije tiho nestao. Mnogi komercijalni avioni imaju poseban lokator za slučaj opasnosti koji pilot može u trenutku da aktivira, a može da se aktivira i u određenim okolnostima kao što je sudar sa vodom, iako nije pouzdan na velikim dubinama.

Iako civilno vazduhoplovstvo ne poseudje tehnologiju za praćenje iznad mora, vojska i bezbednosne agencije je imaju tako da je vrlo moguće da je neki vojni brod, avion ili satelite uspeo da dođe do nekih tragova.

Polje ostataka olupine je veliko, ali je okean veći

Ukoliko se avion sruši, on mora negde da padne, što znači da bi trebalo da postoje ostaci olupine. Međutim, nakon dana traganja, niko još nije pronašao nikakav trag. Ovo je neobično, ali nije bez presedana.

Jedno od mogućih objašnjenja može da bude to da spasioci jednostavno traže na pogrešnom mestu zato što nisu sigurni gde se avion srušio, a moguće je i da je avion nakon pada ostao u celom komadu i jednostavno potonuo.

Ipak, stručnjaci smatraju da je previše rano kao i da postoji previše nepoznanica u vezi sa time šta se desilo. Međutim, mnogi se slažu da šta god da se desilo, odigralo se na velikoj visini tako da su ostaci raštrkani na jako velikom području.

Svi aerodinamični delovi aviona poput delova krila bi tokom nesreće samo odleteli u nepoznato poput kese na vetru, dok bi teži delovi poput motora samo pali pravo dole. Ovo se desilo kada je svemirski šatl Kolumbija eksplodirao tokom povratka u Zemljinu atmosferu 1. februara 2003. godine. Međutim, razlika je u tome što se sve odigralo iznad zemlje. Traženje ostataka na otvorenom okeanu je znatno teže.