“VUČIĆEVO RASPEĆE NAŠE JE VASKRSENJE”: Beseda episkopa SPC izazvala BURU u javnosti

Episkop bihaćko-petrovački Sergije na sajtu Eparhije bihaćko-petrovačke objavio je svojevrsno otvoreno pismo u kome govori o Aleksandru Vučiću, Srbiji, ali i položaju srpskog naroda u federaciji Bosni i Hercegovini.

Printscreen

Pismo objavljeno na sajtu eparhije prenosimo u celosti:

“Da živim u Beogradu ili negdje u unutrašnjosti Srbije, možda bih o predsjedniku Vučiću razmišljao na nešto drugačiji način, možda bih, kao mnogi, više bio vođen ličnim a manje nacionalnim interesima. Ali, pošto sam monah i episkop koji živi i stoluje u manastiru Rmnju, na pustoj i surovoj granici Bosne i Like, moj pogled na život, saživot, na prilike i neprilike, uslovljen je samo jednim – željom da duhovno i biološki preživi ovo moje malo i nejako stado Hristovo, koje mi je dato na brigu i staranje.

Već tri decenije mi se brinemo da ne nestanemo, da nas ima, da ostanemo tamo gdje nas je oduvijek bilo. Za ostvarenje ovih skromnih želja uvijek nam je nedostajala pomoć, bratska ruka i razumijevanje. Zbog toga smo više iskrvarili poslije rata nego u samom ratu, jer ratne rane niko nije želio da nam vida.

Međunarodna zajednica nije bila zainteresovana da nam pomogne, a Republika Srpska nedovoljno jaka da nas snažnije podrži. I kada smo, od mnogo nade i gledanja u istom pravcu, za čas okrenuli glavu od matice Srbije, predsjednik Vučić je pogledao nas. I ne samo pogledao, već i pomogao, i pohodio nas, dva puta, kao nijedan predsjednik Srbije do tada. Na tome smo mu bili i ostali beskrajno zahvalni, jer Krajišnici pamte čak i onda kad se čini da su sve zaboravili.

Istine radi treba podsjetiti da je Srbija uložila novac u svaku opštinu i svaki grad Republike Srpske, ali i u četiri opštine sa srpskom većinom u Federaciji BiH, pa tako, zahvaljujući toj istoj Srbiji i njenom predsjedniku, imamo, kao izraz trajne ljubavi, dječije vrtiće, bolnice, puteve, hramove…

Međutim, da bi se osporilo, omalovažilo i sve predstavilo drugačijim nego što jeste, svakodnevno se ispaljuju otrovne strelice u vidu novinskih napisa i intervjua naših osvjedočenih dušebrižnika, koji strah od velikosrpskih imperijalističkih težnji, posijan od njih samih u njihovim nedobronamjernim umovima, pokušavaju izmjestiti u svakodnevicu ovdašnjih Bošnjaka i Hrvata, kojima, uvjeren sam, predsjednik Vučić želi isto što i nama Srbima – mir, napredak i dobre odnose, bez straha jednih od drugih.

Napada se onaj koji je bjesmučno napadnut u Srebrenici, pokušava se diskreditovati onaj koji je pomogao toj istoj Srebrenici, kao niko do tad, a sve sa ljudskom željom da se ratne rane izliječe međusobnim povjerenjem, da se ovdašnji narodi povežu modernim saobraćajnicima, da nam, svima zajedno, ovdje bude bolje, da svi imaju posla, da niko ne odlazi u bijeli svijet samo da bi našao posao a izgubio sve ono što ima samo u zemlji u kojoj je rođen – rođake, prijatelje, uspomene, sreću…

Kada se vidjelo da je sve teže plašiti one druge i drugačije velikosrpskim nacionalizmom, jer je ta matrica odavno istrošena, onda se došlo na ne tako novu ideju da se za sve okrive Rusi, pa da se oni drugi i drugačiji plaše njima i, naravno, Vučićem kao njihovim eksponentom. Uzalud! Dovoljno je pogledati čije su banke, tržni centri, gdje odlazi radna snaga i svakome će sve biti jasno.

Nekome je, očigledno, dosadio mir i napredak, pa bi sada, osokoljen rezultatima američkih predsjedničkih izbora, da „raspakuje Dejton“, da ponovo otvori stare rane, da ubije i ono malo nade koje imaju ovdašnji Srbi, Hrvati i Bošnjaci, željni mira i povjerenja, željni svoje djece iz Njemačke, unučadi iz Irske, prijatelja iz Amerike.

Bosna i Hercegovina u kojoj živim, u kojoj služim i u kojoj ću kosti ostaviti, ima komparativne prednosti: Hrvatska pomaže Hrvate, Srbija Srbe, islamski svijet Bošnjake. Ako nam umovi i srca nisu tijesni, u ovoj zemlji ima mjesta za sve i svakoga.

Nije ovoj raspetoj zemlji problem Aleksandar Vučić, već frustracije onih koji bi da ovu zemlju kroje po svome, a u toj političko-krojačkoj zamisli ovdje bi bilo Srba tek toliko da dekorativno ukrase vjerski i nacionalni monolit zamišljen u nekom od mračnih centara moći. Znam da to predsjednik Vučić ne bi dozvolio, baš kao ni predsjednik Dodik, kao ni svaki drugi čestiti Srbin kojem je stalo da iza nas nešto ostane u ovoj lijepoj i strašnoj zemlji, koja nije i neće biti ničiji plijen, već prostor u kojem će život nadjačati smrt, u kojem će biti brojnije nove kolijevke nego radne vize, u kojem će komšija vjerovati svome komšiji kao bratu rođenom.

Dok god raspinju Aleksandra Vučića, znam da nam je dobro krenulo, da nam ide, da smo tu gdje jesmo. Kad ućute, znaću da nije kako treba, da nestajemo i da nas neće biti.

Vučićevo raspeće je naše vaskrsenje!”

OTVORENO PISMO LEKARA DR KONU: “50 pitanja na koje ste DUŽNI da odgovorite”