Kako da ga se rešite: Proleće donosi i hronični umor

Zdravstvene tegobe koje se javljaju u ovo doba godine mogu da budu prolazne, ali i da ukažu na prikrivene bolesti. Ukoliko iscrpljenost dugo traje, treba posumnjati na sindrom hroničnog zamora.

Umor, pospanost, slaba koncentracija, “teške noge”, osećanje bezvoljnosti, uobičajene su tegobe koje mogu da se jave krajem zime i početkom proleća, jer organizam još nije pripremljen za klimatske promene koje se u ovom periodu često dešavaju, a dodatno je iscrpljen višemesečnom “borbom” sa hladnoćom i teškom hranom. Međutim, ako pomenuti simptomi dugo traju, treba proveriti krvnu sliku, jer se iza njih, možda, krije manjak gvožđa, koji može da dovede do opšte tromosti organizma.Konstantan umor takođe može da ukaže i na hipotireozu, slabiju funkciju nadbubrežne žlezde, pa čak i na depresiju. Ukoliko se, pak, umor javlja posle spavanja, traje duže od šest meseci, i nije posledica nekog napora, treba posumnjati na sindrom hroničnog zamora.

Procenjuje se da ovu iscrpljujuću bolest koju karakterišu jak umor i udruženi fizički i neuropsihološki simtomi, ima od 0,1 do 0,4 odsto populacije, odnosno u Srbiji – oko 30.000 ljudi.

Međutim, lekarima se za pomoć obraća samo mali broj obolelih, a najveći problem kod utvrđivanja bolesti je što ne postoji nijedna laboratorijska metoda kojom može da se dokaže hronični umor. Zato se dijagnoza postavlja na osnovu određenih kriterijuma i isključivanja drugih bolesti, koje imaju umor kao simptom, kao što su anemija, hipotireoza, psihijatrijski poremećaji, sindrom izgaranja na poslu, premorenost.

“Sindrom hroničnog zamora može da ima relativno blagu formu, ali i veoma teške oblike, koji otežavaju život” rekao je za “Novosti” profesor dr Miloš Žarković, endokrinolog iz Instituta za endokrinologiju Kliničkog centra Srbije. “Bolest traje neko vreme i najčešće spontano prolazi. Ne može da se leči, ali postoje dve terapije koje dokazano pomažu, a to je blaga aerobna aktivnost (šetanje) i kognitivno-bihejvioralna terapija koja pomaže pacijentu da se nosi sa problemom. Uzrok bolesti je nepoznat. Sumnjalo se na autoimune bolesti, viruse i na oboljenja neuroendokrinog sistema, ali se nijedna hipoteza nije pokazala kao tačna”.

Karakteristično za ovu bolest je što se osećaj umora javlja posle spavanja, nije posledica napora i stalno je prisutan. Takođe, mogu da se jave još i poremećaj pažnje i koncentracije, bolovi u mišićima, otoci limfnih žlezda, glavobolje, a posle napora umor traje neuobičajeno dugo.

“Tegobe nisu specifične, a najvažnije je da traju duže od šest meseci, umor je novonastao, ranije nije bio prisutan, ima jasno određen početak i stalno je prisutan”, objasnio je dr Žarković. “Kada se potvrdi dijagnoza, pacijent se i dalje redovno prati, kako bi na vreme otkrili da li se iza umora krije nešto drugo. Važno je ljudima objasniti od čega boluju i šta mogu da očekuju kako bi prilagodili način života. Epidemiološki nije sasvim jasno koliko bolest traje, i uglavnom spontano prolazi posle nekoliko godina, a kad jednom prođe, više se ne vraća”.

Iako teoretski bolest može da se javi u bilo kom uzrastu, čak i u dečjem, najčešće su pacijenti mlađe i osobe srednjih godina. Obično se javlja posle neke infektivne bolesti, a mogu da je prate i glavobolje koje do tada nisu postojale.