Od rijaliti emisija ljudi mogu POLUDETI i početi da veruju da su i sami deo programa!

Jedan američki novinar verovao je da sve vesti na televiziji, u novinama i na internetu njegove kolege lažiraju da bi njega ismevali. Nakon hospitalizacije, verovao je da se šala nastavlja i da su svi oko njega plaćeni glumci.

– „Dobro jutro, i u slučaju da se ne vidimo – dobar dan, dobro veče i laku noć!”
Dorodošli u stvarnu verziju kultnog filma Trumanov šou.

Trumanov šou je poznata drama iz 1998. godine i govori o čoveku koji otkriva da živi u iskonstruisanoj realnosti i da su svi ljudi u njegovom životu, još od samog rođenja, bili plaćeni glumci, a ovaj „šou” o njegovom životu se emituje na malim ekranima širom sveta. Braća Gold su 2008. godine, prema ovom filmu, skovali termin Sumanutost Trumanovog šoua. Ovaj poremećaj poznatiji je kao Trumanov sindrom i odnosi se na vrstu sumanutosti persekucije ili veličine pri kojoj osoba veruje da je njen život pozorišna predstava ili televizijski rijaliti šou. Međutim, ovaj poremećaj nije zvanično priznat prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje Američke psihološke asocijacije, ali se može uvrstiti u sumanutost persekucije.

Sumanutosti predstavljaju poremećaj funkcije mišljenja koji se reflektuje na sadržaj mišljenja. To su čvrsta uverenja koja nemaju pokriće u stvarnim činjenicama. Osoba se ponaša shodno svojim zaključcima i za njih se aktivno zalaže. Postoje različite vrste sumanutih ideja, kao na primer ideje persekucije (proganjanja), veličine (osoba smatra da je veoma moćna, poznata, omipotentna), krivice i samooptuživanja itd.

Sociopolitičke promene, kao i tehnički i razvoj nauke, imaju značajan uticaj na sumanutosti. Tako ovaj Trumanov sindrom može predstavljati reakciju sumanutosti persekucije na rapidno menjanje popularne kulture. Rijaliti emisija ima sve više i predstavljaju koncept koji osoba veoma lako može inkorporirati u svoj sistem sumanutih ideja. Te osobe razvijaju uverenja da su njihovi postupci stalno nadgledani, praćeni i komentarisani od strane širokog auditorijuma. Stručnjaci ovaj sindrom objašnjavaju kao pokušaj ovih pacijenata da pronađu objašnjenje za promene u stvarnom svetu koje im deluju značajne, ali neobjašnjive i nejasne.

Prijavljeno je dosta slučajeva ljudi koji su imali uverenja ovog tipa.
– Jedan pacijent je ušetao u federalnu zgradu i zahtevao da vidi „direktora” tvrdeći da je napad na Bliznakinje isceniran kao deo televizijskog programa čiji je on protagonista.
– Američki novinar verovao je da sve vesti na televiziji, u novinama i na internetu njegove kolege lažiraju da bi njega ismevali. Nakon hospitalizacije, verovao je da se šala nastavlja i da su svi oko njega plaćeni glumci.
– Član produkcijske ekipe jednog rijaliti šoua razvio je verovanje da se zapravo nalazi u „tajnom” rijalitiju, da je nehotice jedan od učesnika i da se i on nalazi pod stalnim nadzorom kamera.